Život je lijep, kad nisi slijep – pjevaju u Mjuziklu Jalta, Jalta

Službeno, nije me šlogiralo.., magnet odvojio polove i na sjevernoj hemisferi pokazao 2 tiny-tany lezije, stara se supatnica MS javila da je tu. Mikroskopske. Uglavnom, bezvezne. Bar sam si ja tako protumačio, jer ako sam već par puta bio na Sljemenu, Špancirfestu, otrčao mali noćni Grawe, s frendovima istočio po slobodnoj procjeni 450+ litara pive žednim trkačima, pojeo sjajna rebarca za gablec i odradio trening sa Sljemenašima – onda je valjda OK.

Nije ovoj mojoj družici lako: na tvrdoglavijeg domaćina možda i nije naišla. Vjerujem da se ni Alien ne bi dobro proveo, premda nisam siguran da ne čuči negdje – vjerojatno prištekan na probavni sustav pa mu se ne ide van jer ga dobro hranim i tankam.

Još veći joj je (dragoj mi multipli – usput, k’o da ime onom ružnom Fiatu) problem što ako i stisne jednog, ostalih dvadeset i petero u mojoj ludari se ne predaje i udri još jače po njoj. Čak mi je ponekad žao, bilo bi joj bolje da odustane…

No, neke pobijede je ipak odnijela: odustao sam od Berlinskog maratona, čak i od već plaćenog puta i startnine, ali našao sam zamjenske aktivnoti. Više njih. Bit će u rujnu i odlazak na Slana jezera u Tuzlu, i na Vinkovačke jeseni, Wine and Walk s dragim ljudima u Istri, pa MS Walk u Splitu, a onda i promocija Mirjamine knjige početkom desetog. I posao se zahuktava, i blogerski i EU fondovski, a i jedan se veliki projekt u suradnji sa starim frendovima valja iza brda.

I sad, kak’ da se žalim?

Živjela MS – Moja Sloboda 😎

La vita e bella

Oglasi

#onokad te strefi moždani a čekaš MS iza “flanjke”

Ovo je blog o dogodovštinama budalastog rekreativnog t/drkača s dijagnosticiraim MS-om s namjerom da vas sve potakne da se nikad ne predajete…, MS ili bilo što drugo (iskreno, depresija mi je pred koji mjesec bila pojam koji nisam razumio…, ali sad znam da je i to jedna opaka prijateljica) nije razlog za potpuni očaj. Danas me strefio šlag, iliti ga moždani udar. Lagani očito jer bi vjerojatno sad uneredio i krevet, i stolicu, i vlak i stanicu, slinio po jastuku i ostao na Rebru. Ovako lijeva ruka je opet moja, mogu progutati a da se ne zadavim ili zakašljem, a i komunikacija se s pisanja poruka putem notepada na gejfonu vratila na blago frfljanje…

Ujutro je sve bilo ok, oko 9 mi se učinilo da me lijeva ruka baš ne sluša, zagrcnuo se s kavom pet-šest puta, a još nisam skužio da me i govor baš ne služi (znam, zvuči nemoguće, ali još ne pričam sam sa sobom, a niti s kuhinjom pa ni pločicama u kupijoni). Ok, pločice znam skidati kad mi je dosadno i ne ponesem mobitel…

Anyway, htjedoh se pohvaliti da imam liječnički dokaz da sam “pri svijesti (to me zapravo jedino brine), kontaktibilan (to valjda znači da nisam mutav), orijentiran u svim pravcima (hmmm, ovo zvuči lošije nego bi trebalo…), kontroliram sfinktere (jeiii, jos šparam na pelenama!) i imam nešto na mozgu već neko vrijeme (pa si to samozadovoljno tumačim da imam i mozak). Sjeban, al’ ne možeš baš sve dobiti. al’ sam zato dovoljno lijep k’o sličica životinjskog carstva, ona zadnja koja ti fali pa makar to bio i čudnovati kljunaš s emotivnim poremećajem jer ne može zadržati nijednu curu (namjerno ne ženku, ne daj Bože) do koje mu je stalo. Zato je valjda čudnovati!

Znam da nećete povjerovati, ali s doktorkama u Hitnoj na Rebru nikad bolja zajebancija. Ja frfljam na najjače, – možda isto kao nakon 10 rundi piva s presjecima u obliku domaće (ne afričke) šljive – one se s mjerom sprdaju s mojim stanjem i u jednom trenutku skužim da pričamo (ok, one pričaju ja frfljam) o mojim vremenima otrčanih polimaratona i maratona. S pomalo zavidnim sjajem u njihovim očima (ok, razmjerno svim dijagnozama, godinama, masi (eto Miljenko Hrman, sad u redu? 😊) shvaćam da to i nije tako loše.

Čekam nalaze krvi, i gegam se do CT -a (goli q*rac- oprostite mi moj francuski – u odnosu na MR, gotovo za 10 minuta, a baš pomislio otspavat bar pola sata) i vraćam se u čekaonu na daljnje promatranje. Sjede još dva lika, izgledaju ok, oni ne frfljaju i baš htjedoh otfrfljati da izgledamo k’o majmuni u istraživačkom labosu, dolazi jedna od sestara i umire od smijeha uz komentar: “pa vas trojica ste k’o u kinu.” Fakat, složili se nas trojica u dva reda, ja (naravno, ovan uvijek predvodnik) u sredini i gledamo niz hodnik s 15 vrata u kojima su hitne ambulante i zaista imamo kino. “Moje” doktorice Barbara, Tereza i Manuela fakat k’o pčelice (ali koje daju meda) neprestano zuje između pacijenata i pokušavaju saznati o čemu se radi, a eto iz prve ruke potvrđujem da to često s pacijentima s neurološkim ispadima i nije baš tako jednostavno. I zaista ne skidaju osmijeh s lica (čuvao sam i ja jedan Oliverov za njih, samo je prvih par sati više sličio na Francekov obješeni smiješak). Na žalost onih koji bi me vidjeli takvog, prošla baba s kolačima.

Čitam anamnezu – funkcije i navike – s ekrana otprije 20 godina i ne mogu suspregnuti smiješak: ne puši, alkohol ne pije, spava loše… Funkcije ne ne spominju, disfunkcionalan bio već tada, lula se ne broji, ali alkohol je upitan…, kako ne probati sva ta fina vina naših vinara kad te dočekaju širom otvorenih vinskih podruma!

Sad je EKG je na redu…, srećom nijednog komada preko puta (doktorice isključene, da ne bi bilo nismo znali!) pa tiki-tikr ne štuca i ostao još jedan neurološki pregled.

E sad mi već vratila sposobnost koliko toliko razumljivog ispuštanja glasova pa ne ostajem dužan na zafrkanciju: dok vade kanilu pitam jel’ može ostati da se uštekam na pivu, dobivam odgovor: “Večeras možete van ali samo na jednu, pa vam kanila ne treba…”

Ako vas put večeras navede u moj kafić U zdravlje., slobodno navratite! Bit će mi zadovoljstvo otfrfljati poneku s vama u debeloj klimi…

Tko ne frflja nije fora

Spori Zecov na steroidima

Pred skoro 6 godina počeo sam ozbiljnije trčati. Razlog je bio više nego prozaičan: stara ekipa što iz kvarta, što s posla se raspadala, svi su (po)pucali po šavovima od posla, obiteljskih obveza j nitko više nije imao vremena ni za tenis utorkom i četvrtkom u večernjim satima. Čak ni za litru i vodu u malom klubu na Šalati… Premda, čini mi se – da je većina provodila te sate pred televizorom i samo im se nije dalo izaći iz zone komfora. I MS se počela joguniti pa smo (u to vrijeme mojih 17 prijateljica i prijatelja u ludoj glavi) nešto morali poduzeti…

Pa smo otrčali krug oko Jaruna te 2012. godine. Na startnom broju smo mogli napisati što god smo htjeli, pa smo si zadali cilj istrčati 20 km ispod 2 sata. Tada nam se (u)činilo da je to nemoguća misija i da će nam trebati tri gladne godine da ga možda ostvarimo…

IMG_1892I onda, krajem ožujka samo šest mjeseci kasnije s puknutom ekipom iz tadašnjeg Brooks Running tima na nekoliko stupnjeva ispod nule – bez sata – otrčimo half za 2:00:24 (bruto vrijeme). Jedino sad nas više nije bilo 17 u glavi, već dvadesetak – na svakom LSD-u pojavio bi se bar još jedan dušebrižnik  koji bi kvocao “a kaj to nama treba…”
Vjerujem da je zapravo bilo ispod 2 sata jer smo kao i uvijek startali (tu je množina i zbog Zeca) sa začelja, a kako nas je na startu bilo oko 270, taman smo potrošili tih tridesetak sekundi dok nismo došli do startne linije.

Otkuda sad odjednom reminiscencija na davno prošlo svršeno vrijeme? Zato jer smo nedavno ponovo počeli s treninzima. Nakon (ne)završenog maratona u Beogradu krajem travnja (umjesto 42 kilometra, otrčali smo na temperaturi +32, bez kape i gela samo polovicu), mojih sad već 25 prijatelja s kojima se svakodnevno borim za mjesto u glavi nije se uspijevalo dogovoriti kad ćemo krenuti: ili smo na putu, pa je vruće, ili je ljepše ostati navečer u restoranu, a još veća fora ujutro još malo odležati u krpama. I tak’ skupilo se dva mjeseca luftanja i apsolutnog ljenčarenja. A onda po povratku s Korčule s proslave pola Nove Godine, sasvim slučajno glasnogovornik budalaša ćelave glave donese novogodišnju odluku i odgovori na poziv s Facebooka za ranojutarnje trčanje. Laganini, veliki krug s hodanjima čak, ali sa svakim treningom sve brže. U međuvremenu, izgubih trkačku podršku, ali se nas dvadesetšestero nekako posložilo i eto nas nazad. Pa ako možemo mi, ziher smo da može i netko od vas koji ste pročitali post do ovdje!

I ne, trkaća apstinencija nije imala veze s MS-om, hvala na pitanju. Čista lijenost.

Imal’ neka budaletina / Nikoletina Bursać (rimuje se…) koji / koja nema pametnijeg posla pa utorkom, četvrtkom i subotom ima vremena sat-dva kasno navečer ili rano ujutro? Krv, znoj i suze zagarantirani, a i obrok od buba i komaraca je uključen u cijenu. Pifkan se podrazumijeva!

Nikoletina_Bursać_(1964)

This image has been copied from the Serbian Wikipedia

 

41. half za koji dan…, još jedan u nizu! Stayin’ alive

Plišani Zecov kojeg neumorno davim već nekoliko godina na polumaratonima odmara između utrka. Spori Zecov – nije da si tepam, jer fakat sam spor i dostižan – ne odmara pa i kad ne objavljujem postove.

Od Splitskog halfa zaglavio sam s poslom koji sve više prelazi u zadovoljstvo. Kad ti se tako nešto dogodi u trenucima dok ekipa s kojom si zatvarao Jabuku nakon svirke s Fuj Tajfelom 80 i neke kupuje majicu s natpisom “never under estimate the power of a man who was born in 1966“, krila ti još malo porastu. Pa i trening tjedan dana prije tog 41. halfa odradiš s negative splitom, a da ni ne skužiš (ok, ne sjećam se što sam taj sve konzumirao 🤔😱😷). Nit’ se ne uspušeš, a ne zoveš ni 112 da dođu sa željeznim plućima na kraju Savskog nasipa.

Feelin’ good.

Točno mjesec dana prije drugog maratona osjećam se haj (mozak mi je uvijek baj-baj). Nisam nabrijan u stilu “a sad na PB, woooohooooo”, jednostavno imam taj dobar osjećaj. Vjerojatno i proljetna putovanja doprinose osjećaju ugode i zadovoljstva, a kad uz to padne boškarin, kremasti rižoto sa šlampima, domaća marmelada od cikle i jabuka i kad se Sunce samo sramežljivo pojavi na par minuta, Treći kamenčić od Sunca odmah je ljepše mjesto…

Stay tuned…, u međuvremenu pratite Food Walkerse i Sporog u hedonističkim avanturama na FoodWalkersCroatia.blog -u

Negative split..., ničim izazvan 😂🤪🤪

Dan kad su ljudi trčeći pobjegli iz Splita, a sunčane se naočale nisu nosile

Smojino, nekada Malo a sada Veliko misto nosilo je jučer više nego inače bilu boju.

Čak ni Torcida ne može napraviti takvu predstavu kao što su snježne pahulje nošene

maraton7-250218.jpg

18. Splitski polumaraton – Marmontova u pahuljama (photo by Slobodna Dalmacija)

burom kad su jučer zabijelile grad dok je više od 2.000 trkača sudjelovalo na 18. Splitskom polumaratonu.

Trkači su k’o mala dica, vesele se (gotovo) svemu pa i pršiću premda ih čeka 21.097,5 metara po gradu za bi kojeg većina gostiju rekla da je ravan i da osim Marjana i malo po Marmontovoj nema uspona vrijednog spomena.

Najčešće zaboravimo koliko se spuštamo prilaznim cestama do Rive jer jedva čekamo sjesti na neki štekat s pogledom na Šoltu, nataknut sunčane cvike i guštat na suncu. Želite li se uvjeriti koliko je Split na brdovitom terenu – ništa lakše: otrčite Splitski polumaraton.

No, nije Splitski half poznat po dugim usponima – osim što protrčite duž Rive (a da Vas nitko ne isprati fjakastim pogledom), možete vidjeti ratnu luku Lora u koju pristup inače nije dozvoljen, te otrčati krug po atletskoj stazi na Hajdukovoj ljepotici, a da vas ne ganja policajac i sa suzom u očima ali ne zbog bačenog suzavca. Trčeći kroz Poljud i ja sam kao okorjeli Dinamovac i purger pjevušio Daaaaalmaaaacijjjoooooooo, pismu koja se čula iz razglasa na stadionu, pa i “izgubio” par minuta fotkajući jedinstven prizor desetaka trkača dok se izmjenjuju u krugu u atletskom smjeru.


Sporom Zecovu je ovo bio 40. half od 2013. godine – nit’ najbrži, nit’ najluđi, ali me razveselila brojka od 843.900 pretrčanih metara. Zapravo i više, jer nikad ne uhvatiš onu idealnu putanju namijenjenu samo brzancima iz VIP boxa.

U tih, gotovo 850 kilometara halfova satkano je gotovo sve što sam proživio (i preživio) u zadnjih pet godina: usponi i padovi, poslovni i privatni, uvijek zanimljiva putovanja, stari i novi prijatelji, fina hrana, još bolja piva nakon trka (ok, ponekad i vino)…

Najviše od svega veseli me spoznaja da i dalje mogu napraviti ono što poželim. I to sa smješkom na licu 😉

 

“Svaki dan učini nešto čega se bojiš”

Fear of the Dark

Samo budalu ničega nije strah. Ja se ne bojim mraka. Pa ni MS-a. Ali me je strah skočiti s padobranom pa je skok iz zrakoplovka na mojoj bucket listi. Čak me nije strah da se padobran neće otvoriti, već prije da ću ga zbog uzbuđenja uopće zaboraviti staviti na sebe. Ili da ću povratiti ručak i večeru od prethodnog dana. Kakva šteta! Doručak ću vjerojatno “riješiti” još na pisti…

U ponedjeljak sam otrčao trening s Đurđinom grupom. Petnaestak sekundi brža grupa u prosjeku, samo što je baš taj dan na rasporedu bio trening koji većini ne odgovara: fartlek. Ukratko, koncept je sljedeći: trči se naizmjence brzo (u ovom slučaju 5:25 / km) pa sporo (jogging, 6:45 / km na primjer). I tako 15 puta (30 minuta). Mi napravili jedno ponavljanje više. Da ne bi bilo nismo znali – zadnja minuta je bila ispod 5:00 / km 🤪

I da, bilo me pomalo strah da li ću izdržati taj, za mene, popriličan napor. Naučio sam riješavati strahove postavljajući jednostavno pitanje: što je najgore što mi se može dogoditi?

Mogu pokunjeno pričekati sporiju grupu i otrpjeti zadirkivanja. Mogu skrenuti s nasipa i produžiti do prvog taxi stajališta (nazvao bih uber ali ne nosim mobitel dok trčim) pa pod okriljem mraka ući u auto i šmugnuti s parkinga. Po stvari doći za mjesec dana…

Mislim da su odgovori na ovo pitanje glede skoka s padobranom puno fantazmagoričniji.

Bauk fartleka u bržoj grupi još je brže nestao uz Novu rundu s ekipom koju sam upoznao tu večer. Što je još jedan uspjeh za mene. Ne toliko zbog ispijene Nove runde (dapače / daguske dvije runde crafta kojeg baš i ne volim) koliko zbog sklapanja novog poznanstva…

Tri u jedan za jedno poslijepodne – šta’š više

Piviliiii

You know, the Chase is better than the Catch… ♠️🎸“ 

– za one koji žele malo više –

https://www.youtube.com/watch?v=lA9UdeL4qL4

Eto, i prva dupla vikend dužina je apsolvirana…, rekao bih – uspješno! Drugi dan i bržim tempom, pa danas konačno idem probati s Đurđom u 4. grupu.

Prijetim već neko vrijeme samom sebi da ću to napraviti – kažu da svaki dan treba učiniti nešto čega se bojiš – pa će to biti moja današnja porcija straha! OK, bit će još jedna jer je Riba odlučio večeras biti DJ i počastiti čvarcima, ali ipak manje strepim jer s punim ustima slabije čujem.

Trčanje u Maksimiru ima svojih prednosti i čari, ali kako sam gotovo svaki takav trening završio s nekim uganućem zahvaljujući Korjenku i njegovim izdancima, odlučio sam se za dosadno ali provjereno kruženje Jarunom. Sunce i Motorhead u slušalicama učinili su svoje i polumaratonski trening je pao za 2:16:40 (dan prije 2:23:41). Dan prije bez slušalica cijeli jedan krug vrtio mi se samo Joe Cocker na repeatu u glavi, You’re so beautiful. Dobro da nisam zaspao na stazi 😉.

Najljepši tjedan u ovoj godini – jedna izložba Nikola Tesla – Mind from the Future, kušanje i sjajna radionica o pjenušcima na 2. Salon pjenušavih vina Zagreb, uživanje s Klub Vinoljubaca u vinima s Pelješca (Vinarija Matkovic mmmmm), čudnovat’ ali sjajan film The Shape of Water, druženja s prijateljima koje predugo nisam vidio, školski odrađeni treninzi.

Zato još malo Lemmy-a za kraj:

🎶”The more I get the better it is

I like it fine, like a little whiz…🎶